U ovoj studiji autor osvetljava uzdizanje Srpske crkve na rang patrijaršije 1346. godine, u doba cara Stefana Dušana, sagledavajući ga kao deo šireg državnog i ideološkog projekta. Kroz pažljivu analizu izvora pokazuje se da taj čin nije bio puka formalnost, već promišljen i programatski oblikovan poduhvat.
Polazeći od preispitivanja datovanja ključnih izvora i sistematične analize nedovoljno iskorišćene građe, knjiga rekonstruiše crkvenopolitički program vrha Srpske crkve u vremenu ustanovljenja Pećke patrijaršije. U središtu istraživanja nalaze se likovni i pisani izvori nastali tokom pripreme i neposredno po održavanju sabora u Skoplju aprila 1346. godine, sa posebnim osvrtom na ulogu kulta Svetog Save I u legitimisanju novog statusa. Pokazuje se da je uzdizanje Arhiepiskopije na rang patrijaršije bilo praćeno programskim nastojanjima da se taj čin saobrazi koncepcijama instituta patrijaršije u hrišćanskom svetu, uključujući nadlokalne i natkonfesionalne ingerencije i pozicioniranje Srpske crkve u okviru modela pentarhije.
Studija istovremeno dopunjuje saznanja o ideologiji carstva Srbije i Romanije, ukazujući na paralelnost i uzajamnu uslovljenost carskog i patrijaršijskog programa, kao i na razvijen i istančan pogled učenog sveta sredinom XIV veka na prirodu i svrhu instituta carstva i patrijaršije.
