Gotovo sva pitanja – poput uloge mitova u stvaranju nacionalnih identiteta, „očinskih figura“ u nacionalnim istoriografijama, uznapredovalog procesa renacionalizacije prošlosti, rasprostranjenih stereotipa u istorijskom diskursu, odnosa istorije i sećanja, problema (ne)odgovarajućeg suočavanja sa traumatičnim iskustvima iz istorije 20. veka – koja pokreće Štefan Berger u svojim ogledima, podstiču na poređenja sa ulogom naučne istoriografije u srpskom, ali i u drugim postjugoslovenskim društvima. Uprkos tome što je prošlo više od tri decenije od raspada Jugoslavije, ona i dalje ne uspevaju da se na odgovarajući način odrede prema brojnim kontroverznim fenomenima iz istorije neuspešne nacionalne integracije južnoslovenskih naroda. U tom smislu, naročito mlađim generacijama istoričara, radovi Štefana Bergera svojom inovativnošću nesumnjivo mogu da posluže kao podsticaj i kao jedan od mogućih putokaza u savladavanju teškog bremena „prošlosti koja neće da prođe“.
Mihael Antolović