Bizantinac – stranac sa istoka

U osnovi priče leži originalna ideja s lajt-motivom Botticcelijeve slike Rođenje Venere koji se provlači kroz više razdoblja, povezujući različita mjesta, lica i događaje. Na taj način ova priča postaje svevremenska i sasvim je nevažno što se u njoj spominju „posljednji balkanski ratovi“ jer mogli su to biti bilo koji današnji ratovi, kao i oni iz minulih stoljeća, svejedno. Naime, za priču je bitna njena humana poruka da čovjek ostaje čovjek i u najtežim trenucima, a u koje rat svakako spada. I, kao što se mitska Venera rađa iz morske pjene, tako se i Ljubisavljevićeva Venera ponovno rađa iz pepela, na zgarištu jednog ratnog ludila. Neokaljana i neuništiva baš kao što su to ljubav i ljepota (koje ova božica simbolizira), ona će tako nadživjeti i ratove i ljudske sudbine. Upravo u takvoj vječnoj ljubavi i ljepoti, koja postoji od iskona, pisac pronalazi smisao života, kao i opstanka ljudskog roda.