Zenon i Zaratustra I-II

Dobrivojevića bih mogao usporediti s redateljem Andrejom Tarkovskim ili sa jednimvdrugim glomaznim magom, Belom Tarom. Ista nesposobnost da se igra prema unaprijed propisanim pravilima, ista gotovo svetačka zadubljenost u temu i formu koju ta tema iziskuje, ista ta nevjerojatna uveličanost koja omogućuje da se vide i najsitnije pore na najsitnijim slitinama. Jer, važno je znati — da se ne bi netko ponadao ovlašnome spasenju — ovo nisu knjige, ovo su stilistički, tematski i formalni oceani današnjega književnog trenutka. Svijet koji Dobrivojević prikazuje posve je premrežen lancima vlasti, događa se u zastrašujućim pejzažima maksimalno razrađenih mehanizama čije kotače možemo vidjeti i u suvremenosti, a njegovi se junaci nastoje orijentirati prema svjetlosti, to jest nastoje izaći iz, kako je govorio Eugen Fink, „zapta i odgoja“, prerastajući, preboljevajući taj svijet u sebi… Sve u svemu, roman Zenon i Zaratustra je knjiga strave i pameti.